Povijest koju treba oživjeti kroz film i sjećanje

Danas, 13. siječnja 2025., obilježavamo 447. obljetnicu herojske bitke za Gvozdansko, u kojoj su hrabri branitelji ovog povijesnog mjesta, predvođeni Zrinskima, svjesno žrtvovali svoje živote u borbi protiv osmanskog agresora.

Bitka koja se odigrala u ledenoj noći 1578. godine ostaje trajni simbol borbe našeg naroda za slobodu, neovisnost i opstanak u borbi protiv stranih osvajača kroz stoljeća.

Gvozdansko je, poput legendarnog Alama u Americi i Masade u Izraelu, postalo simbol hrvatske borbe za slobodu i domovinu.

Gvozdansko je mjesto smješteno između Gline i Dvora, podno Zrinske gore. Tu je izgrađena starohrvatska utvrda koju su podigli hrvatski plemići Zrinski, a u kojoj je Nikola III. Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca.

Tijekom 16. stoljeća, ta je utvrda postavljena kao brana pred turske osvajače i njihove vlaške sluge s istoka. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. godine poduzela četiri neuspješna pohoda na tu čvrstu utvrdu, da bi tek 1578. godine, nakon petog pohoda, i to nakon tromjesečne opsade pod vodstvom Ferhat-paše, uspjela provaliti u utvrdu. Ali bitku koju su vodili, nisu dobili.

Pod opsadom od strane 10.000 turskih vojnika, samo 300 branitelja, među kojima su bili seljaci, rudari i vojnici, hrabro su odolijevali napadima više od tri mjeseca, unatoč neizdrživim uvjetima – hladnoći, gladi i iscrpljenosti. Branitelji nisu odustali, odbijajući predaju čak i u nemogućim zimskim uvjetima u kojima su životinje izginule zbog ledenih temperatura, a stabla pucketala od hladnoće.

Te noći, 12. na 13. siječnja 1578. godine, Ferhat-paša zapovjedio je svojoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu dodatne bunde jer je temperatura pala toliko nisko da su i konji na otvorenom počeli umirati. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća koje je pucalo od hladnoće, dok su u gradu vladali tišina i smiraj jer su branitelji izdržavali svoje položaje do samog kraja.

U zapisima se navodi da je Ferhat-paša, nakon što je poslao izaslanika s prijedlogom da branitelji napuste grad i slobodno odu, očekivao predaju. No, branitelji su odbili predaju i nisu pokleknuli ni nakon tri dana opsade. Iako su bili iscrpljeni, bez hrane, vode i drva za ogrjev, odlučili su izdržati i umrijeti kao heroji, nego živjeti kao pokorni podanici.

U zoru 13. siječnja 1578. godine, nakon što su Turci konačno probili gradske zidine, zatekli su samo smrznuta tijela hrvatskih junaka – muškaraca, žena i djece – koji su radije izabrali smrt nego predaju. Taj prizor duboko je ganuo turskog zapovjednika, koji je naredio da se svi pokopaju u katoličkom obredu, častivši tako hrabrost i odanost hrvatskih branitelja svojoj Domovini.

Ova herojska bitka nije bila samo otpor protiv osmanskog okupatora, već je simbolizirala i odanost našoj vjeri, narodnoj slobodi i neovisnosti.

Gvozdansko je postalo mjesto gdje su naši predci položili žrtvu za domovinu, a ta žrtva ne smije biti zaboravljena. Gvozdansko nas podsjeća na stalnu borbu Hrvata kroz povijest – od vremena Osmanskog carstva, kroz Drugi svjetski rat, sve do Domovinskog rata, u kojem su Hrvati ponovno ginuli za slobodu svoje domovine.

Ni u Drugom svjetskom ratu, Gvozdansko nije bilo pošteđeno od zločina. U Božiću 1941. godine, mjesto je doživjelo masakr nevinih Hrvata. Kasnije, tijekom Domovinskog rata, Gvozdansko je ponovno bilo pogođeno ratnim stradanjima. Hrvati su ginuli u borbi za slobodu svoje domovine, a to nam pokazuje da je Gvozdansko, kroz sve te godine, postalo simbol žrtve i borbe – od trenutka kada su branitelji 1578. godine umirali za svoju slobodu, pa sve do borbe za neovisnost Hrvatske u Domovinskom ratu.

Gvozdansko nas uči o tome kako se boriti za domovinu, o hrabrosti koja nadilazi strah, o žrtvi koja postaje temelj naše slobode. Kroz njegovu povijest proteže se sjećanje na borbe koje su oblikovale našu narodnu dušu i slobodarsku povijest. Naša je obveza da ne zaboravimo tu borbu, nego da je prenosimo mlađim naraštajima kako bi se uvijek sjećali da nam sloboda nije poklonjena, već je postignuta uz veliku žrtvu naših predaka.

Izraelska vojska danas na Masadi priseže da nikada više ne dopušta pad tog svetog mjesta. A mi? Znamo li dovoljno o Gvozdanskom i što činimo kako bi ono uvijek ostalo naš sveti spomen na borbu za domovinu? Trebamo se zapitati što čekaju nadležne državne institucije – u suradnji s povjesničarima, scenaristima, redateljima i svim drugim stručnjacima – da izrade film o Gvozdanskom, kao i o drugim ključnim događajima iz hrvatske povijesti. Taj film trebao bi biti snažan podsjetnik na to što su naši preci bili spremni podnijeti kako bi izborili svoju slobodu, a ujedno bi bilo poticajno za buduće naraštaje da cijene tu slobodu.

Zbog te uloge Gvozdansko zaslužuje da mu se danas ponovno udahne život. Tim su zaslugama kroz povijest, kroz herojske žrtve, zaslužili da se za njih ne zaboravi. Naša dužnost je učiniti sve da ožive te vrijednosti, da o njima pričamo, učimo mlađe generacije i, konačno, stvorimo film koji će odjekivati kroz povijest kao vječni podsjetnik na borbu Hrvata za svoju slobodu.

Neka nas Gvozdansko podsjeti na to da sloboda nije samo dar, već i neizmjerna žrtva koju moramo poštovati i očuvati za buduće generacije.

Slava svim braniteljima Gvozdanskog, svim našim herojima koji su se borili za slobodu, i svima onima koji su dali svoje živote za domovinu.